01.03.2022
Jedan od najtežih oblika iskazivanja ljubavi prema djeci je postavljanje granica. Sigurno ste vidjeli ili pak na svojoj koži doživjeli da roditelj 10-11 puta od svog djeteta zahtijeva da (ne) učini nešto, dok ga ono ne doživljava. Najčešće se radi o prelasku iz ekstrema u ekstrem: od popuštanja i ignoriranja do gubljenja živaca. Roditelji često kažu „ja ne mogu ništa, ne prestaje plakati i vrištati dok ne dobije što želi“ ili „samo drugog roditelja sluša, mene ne doživljava“ i slično. Njihova djeca su naučila da su ona ta koja odlučuju. Imaju kontrolu i moćnija su od roditelja, što ih zapravo ne čini ni sretnima ni zadovoljnima (zato su toliko frustrirani). Uzmimo za primjer situaciju u kojoj dijete usred dućana plače, vrišti, udara nogama i slično. U takvoj situaciji roditelji najčešće postupe na dva načina:
a) pokušavaju smiriti dijete: „Molim te smiri se, smiri se, kupit ću ti igračku samo se smiri. Ići ćemo i na sladoled, samo se smiri!.“
b) viču na dijete, prijete mu, zastrašuju ga ili ga fizički kažnjavaju (što je nedopustivo).
Zašto ni jedan od navedenih načina nije ispravan? U prvom primjeru, dijete će prestati plakati jer će dobiti ono što želi. Dakle, idući put kad ne dobije ono što želi (bilo da se radi o igrački, sladoledu, odlasku kući iz vrtića, oblačenju jakne itd.), znat će da mora plakati i vrištati kako bi se mu ostvarila želja. Tako ćete se naći u začaranom krugu kojeg vodi Vaše dijete. U drugom primjeru, dijete će još više plakati i vrištati (ovaj put zbog straha, žalosti i srama) i takvu situaciju vjerojatno s Vama više neće ponoviti. Međutim, na taj način će u djetetu rasti bijes. Imat će potrebu učiniti isto to nekom drugom, da se opet osjeti vrijednim. Također, to ga neće spriječiti u dramatiziranju s bilo kojom drugom osobom kad Vi niste prisutni. S roditeljem, bratom, sestrom, tetom, odgojiteljicom itd. radit će iste drame. Jedini razlog zbog kojeg u Vašoj prisutnosti neće raditi drame je taj što će Vas se bojati. Također, tako neće znati kako ispravno postupiti u situaciji kad ne dobijemo ono što želimo. Baš suprotno, pokazat ćete da u situaciji kad nam se nešto ne sviđa ili nas nešto smeta, tada trebamo upotrijebiti agresiju. Dijete će tako u daljnjem životu (u vrtiću, školi) koristiti tu metodu te će iz toga proizići niz novih problema.
Iz tog razloga, ispravno je pokazati djetetu da neprihvatljivo ponašanje nosi svoje posljedice. Npr.: „Okej, sad zato što radiš scenu nećeš uopće dobiti ni igračku ni ovaj slatkiš koji si prije odabrao. Imaš dvije mogućnosti: ako odmah prestaneš s tim, moći ćeš na rođendan na koji si pozvan u subotu. Ako ne prestaneš, i to ću otkazati.“
Na taj način djetetu pokazujemo kako je njegovo ponašanje neprihvatljivo te da s tim neće dobiti apsolutno ništa – još će mu se i oduzeti ono čemu se najviše veseli. Dijete Vas se neće bojati, još će jednom ili dva put pokušati na isti način dobiti ono što želi, no kad shvati kako to NI JEDNOM nije kod Vas upalilo (te da je još i izgubio vrijeme za igru, vrijeme za crtić i slično), prestat će pokušavati. Na taj način ćete održati prijateljstvo i razviti samoregulaciju kod djeteta (naučit će regulirati svoje emocije te smiriti ljutnju i „kontrolirati se“). Također, naučit ćete ga kako treba reagirati kad se netko prema nama ponaša onako kako mi to ne želimo. Tako će u socijalnoj situaciji, dijete znati reći „NE“ i znat će se izboriti za sebe bez da upotrebljava šake. Naravno, najvažnije je da u takvoj situaciji NIKAD ne popustite! Dosljednost je ključ.
Kad se dijete smiri, bilo bi dobro s njim porazgovarati o tome što se dogodilo. Imajte razumijevanja za njegove osjećaje, ali istovremeno budite dosljedni u tome što je prihvatljivo, a što neprihvatljivo ponašanje te kakve su posljedice istog. Na primjer: „Razumijem da si se naljutio zbog toga što nisi dobio ono što želiš. Ali tako se ne smijemo ponašati! U redu je naljutiti se, ali nije u redu vrištati i udarati rukama i nogama! Moraš shvatiti da takvo ponašanje nosi svoje posljedice, kako kod kuće, tako i u vrtiću i školi.“
Također, kad mislite da bi se takva situacija mogla ponoviti (odlazak u dućan, odlazak iz vrtića i slično), bilo bi dobro sjesti s djetetom, pogledati ga u oči i reći jasnim i jednostavnim rječnikom što se od njega očekuje. Na taj način se osigurava jasno i mirno prenašanje poruke. Dogovoriti se što točno treba kupiti, kako odlazimo iz vrtića itd. Ponekad koristite i nagrade, ako se dijete ponaša lijepo ili ako vidite da primjenjuje naučeno, pohvalite ga. Imajte na umu, da nagrade poput zajedničkog igranja igre, duple priče za laku noć ili malo dužeg boravka na igralištu, djeci znače puno više od kupljene igračke ili dodatnog vremena za igrice.
Ponekad nam se svima
čini da više nemamo snage te da ništa ne pomaže. Nemojte odustati, budite
uporni i imajte na umu da trudom, radom i strpljivošću pomažete svom djetetu da
odraste u asertivnu i empatičnu osobu. Svaki trud se isplati, a djeca najviše
pokazuju zahvalnost onda kad se najmanje nadate! Sretno!
Za dodatna pitanja, dostupna sam svakim
radnim danom broj 0995187382 u vremenu od 08:00 do 12:00 sati.
Nikolina Magaš, psihologinja.
Preuzmite dokument:
Postavljanje granica